U nedelju po Usekovanju glave Svetog Jovana Krstitelja, 17. septembra 2023. godine, proslavljena je hramovna slava Sabora Srba svetitelja u Štutgartu.

U navečerje praznika služeno je praznično večernje bogosluženje sa petohlebnicom. Večernje su služili protojerej-stavrofor Borisav Simić i protojerej Milenko Bakmaz.

Na dan slave, Liturgijsko sabranje predvodio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfski i nemački Gospodin Grigorije uz sasluženje štutgartskog sveštenstva, protojereja-stavrofora Borisava Simića, protojereja Stanka Rakića, protojereja Milenka Bakmaza, protojereja Dragoslava Ćorkovića, te protojereja Aleksandra Bijelića, klirika slavonske eparhije, protojereja Vladimira Golubovića, klirika braničevske eparhije i protojereja Bratislava Božovića, kao i đakona Aleksandra Debeljaka. Nakon proiznesenog Jevnađelja, episkop Grigorije se, čestitajući slavu, obratio vernom narodu. Hram je bio ispunjen velikim brojem vernika, od kojih su mnogi pristupili Svetoj Čaši.

U nastavku slavlja je upriličen kulturno-umetnički program te svečani slavski ručak za sve vernike i zvanice.

Kumovi ovogodinje slave bili su: dr. Slaviša Rajković, Zoran i Vanja Radanović i Ivan Božić.

Besjeda Vladike Grigorija:

Draga braćo i sestre, srećna nam slava našega hrama. Ne zna ko se sjetio da posveti ovaj sveti hram Saboru Srba svetitelja. Ko god da se sjetio, divno se sjetio. Kao što su za čitav svijet Praoci Avram, Isak i Jakov, tako su za nas Simon, Sava, Stefan itd. Draga braćo i sestre, ovo je čas i ovo je dan kada treba da se zapitamo ko li je to svetitelj, i kako čovjek postaje svetitelj, i šta to čovjeka učini, kao što reče ovo današnje Jevanđelje, da bude svjetlost svijetu, da bude svjetiljka koja se stavlja da svima svijetli, da svijetli u tami i da je tama ne može obuzeti? Draga braćo i sestre, svi smo mi ljudi od krvi i mesa, kao što su bili i ovi oci naši. Koliko mogu da sagledam nakon dugog življenja u Crkvi, i nakon mnogo padova i uspona u životu, postoji samo jedna istina, kada smo u pitanju mi ljudi i naše moći i nemoći, kada je u pitanju Bog i Njegova moć, kada je u pitanju naše dobro i naše zlo, i kada je u pitanju uopšte dobro i zlo, svi mi mislimo, svi imamo to iskustvo da grijeh ima moć, da zlo ima moć. Ali istina je u sljedećem, grijeh i zlo nemaju moć ukoliko im mi tu moć ne damo. Mi smo ti koji činimo da grijeh postoji, da zlo postoji. Samo po sebi zlo neće moći da postoji. Dakle, da naučimo jednu neobičnu istinu, grijeh nema moć, grijeh nema moć da savlada čovjeka, ukoliko čovjek ne hrani grijeh svojim moćima koje su mu darovane. Ko su svetitelji Božiji, šta su činili i zbog čega su različiti od nas? Oni su znali da grijeh i zlo nemaju moć a da Bog ima moć. On ima moć da pobjedi svako zlo u nama i oko nas, i ima moć da podigne čovjeka, čak i onoga koji je pao u grijeh, i to da ga podigne ne jedanput, neko kako kaže Jevanđelje sedam puta sedamdeset i sedam. Naši svetitelji, naši prosvetitelji, naši učitelji, naši stubovi koje danas slavimo nisu bili ljudi koji nisu činili grijeh ali su znali jednu važnu istinu, da je u grijehu nemoć a da je u Bogu moć. Zato su svoj život i sami sebe predavali Bogu. Znali su da je svaka zemaljska moć samo prolazna moć. Zato su naši pravi carevi i kraljevi postajali monasi, ostavljajući carsku krunu i porfiru, jer su osjećali gdje je nemoć a gdje je moć, gdje je grijeh a gdje je Bog. Danas, braćo i sestre, slavimo jednog Svetitelja, možemo slobodno reći, skoro pa iz naših dana. Slavimo Svetitelja, Arhijereja, Učitelja i mučenika Svetoga Petra hercegovačkog i dabrobosanskog Mitropolita, koji je, kao što znate, ubijen u Jasenovcu. Sveti Petar je bio sin čuvenog vojevode Bogdana Zimonjića, bio je čovjek neobične fizičke građe i ljepote. Bio je visok skoro dva metra, pametan, lijep, čestitog i svetoga života. Ispričaću vam samo dvije istine o njemu. Imao sam priliku da sretnem čovjeka koji ga je poznavao dok je bio u životu. Kada je počeo Drugi svjetski rat, Sveti Petar se našao u Pljevljima, u tamošnjem manastiru. Javili su mu da se ne vraća u Sarajevo, jer će sigurno biti uhapšen. Njegov odgovor je bio moram da se vratim, jer narod sa kojim sam podijelio toliko dobra nije zaslužio da sa njim ne podjelim ovo zlo. Nije se plašio. Odveden je u logor smrti i tamo po svjedočenju logoraša koji su preživjeli, tamošnji zlikovci su htjeli da mu se rugaju, pa su ga svako malo penjali na neko bure, pa su tražili od njega da drži propovjed, da govori šta god hoće. On je, svaki put kada bi to učinili, podigao svoje ruke visoko i počinjao molitvu Bogu, govoreći riječi Dragi Bože. To je toliko izluđivalo te zlikovce, da bi oni obarali to bure i tukli ga. Na kraju su ga usmrtili. Vidite, braćo i sestre,  mi danas njega slavimo. Niko ne zna ni kako se zovu, ni gdje su, ni u kakvom Adu i paklu ti ljudi koji su ga maltretirali. Šta znači obratiti se Bogu i ne gledati u zlo i grijeh? Kada sam u njegovom rodnom kraju, koji se zove Pusto polje, gdje smo podigli jednu crkvicu u njegovu slavu i čast, jedan stari čovjek ispričao nam je jednu priču koja se prepričava u tom kraju. Kada je Petra bio mladić, studirao je teologiju a preko ljeta bi došao kući i čuvao bi krave i telad. Njegov otac, vojvoda Bogdan još je bio živ. Bio je živ i u vrijeme kada je Petar postao Vladika u Mostaru. Kada je postao Vladika Petar, Bogdan je tražio od njega da on njemu kao ocu poljubi ruku. Kada je to Petar uradio onda je on rekao sada ću je tebi poljubiti ruku kao Vladiki. To su bili veliki i strašni ljudi i junaci. Elem, kada je Petar bio mladić, bio je takav običaj u Pustom polju da čuvaju na jednom mjestu telad a na drugom kravu. Uveče, pošto je bilo siromaštvo, malo se teladima da da uzmu mlijeka od krava a ostalo se nosi u kuću da uzmu djeca i drugi ukućani. Bogdan je stajao na jednoj gredi, kako mi priča taj čovjek, i u jednom trenutku zbog neke nepažnje tih mladića i djevojaka koji su čuvali stoku, odjednom su se krave pomiješale i telad krenula da uzimaju mlijeko, da doje svoje majke. Petar je samo uzeo dvoje teladi i nije im dao da doje. Uveče, kada su sjeli za večeru, priča taj starac, kaže Bogdan Petru pa sine, ti pusti naša telad da podoje a nisi pustio od onoga komšije, a on kaže da ja nisam uhvatio njihovu telad oni večeras ne bi imali šta da jedu a mi jedemo, jer imamo šta. Šta vam to govori, braćo i sestre? Da čovjek cijelog svoga života treba da se opredjeljuje na dobro i da čini dobro. I na kraju života može da doživi takav život kakav je doživio Petar, da bude mučenik, da bude porugan kao njegov Gospod, da bude usmrćen. Ali kroz taj događaj, tom njegovom smrću, neće biti samo jedanput izražena njegova ljubav prema Bogu, nego će biti time potvrđena njegova cjelokupna ljubav i život usmjeren prema Bogu. Zato i mi, braćo i sestre, treba da svaki dan vojujemo, da se svaki dan borimo protiv zla u sebi i zla oko sebe. Nije to dovoljno, nego je važno da činimo koliko do nas stoji i dobro, da učinimo nekome milost, da učinimo nekom radost. Zbog toga su naše svetitelji i prosvetitelji bili veliki, počevši od onoga najvećega Svetitelja Save i njegovoga oca Simeona, pa onda preko Stefana Dečanskog, Ilariona, Svetih kneginja, carica, kraljica. Ima još jedna važna stvar. Mi sada ovdje stojimo u crkvi i mi ne znamo da li među nama ima neko svet, da li među nama stoji neki svetitelj, kao što je uvijek u crkvi stajao neki svetitelj. Zašto ne znamo? Zato što nikada ne znamo koliko se nad nekim izlila ta Božanska moć, koliko je on otvorio svoje srce za Boga i koliko je u njega ušla moć milosti i blagodati Božije. Još jedna mnogo važnija i mnogo potresnija istina. Svako od vas, svako od nas može da bude sveti i može u svačije srce da se useli blagodat Božija. Zato ima jedan praznik koji se praznuje poslije Duhova, Svim Svetima. Koji su to svi Sveti? To su oni koje ne poznajemo, to su oni čija imena ne znamo. Vjerujte, braćo i sestre, za jedan tren, za jedan dan možete da postanete od grešnika pravednik ali samo ukoliko odvratite svoje lice od grijeha i okrenete svoje lice Bogu. Kada je, kako se kaže u Starečniku, jedan monah nešto sagriješio pa došao kod jednog veliko ave i učitelja. Monah kaže zgriješio sam, koliko da se kajem, a on kaže šta ti misliš, a monah kaže do tri godine, starac na to mnogo je, ponovo monah tri mjeseca, a starac ponovo puno je, trideset dana, puno je, tri dana, puno je i na kraju monah reče jedan dan a starac dosta je ali da bude iskreno, da bude iz dubine duše. Eto, braćo i sestre, šta sve danas slavimo. Slavimo tajnu Božije moći koja se u svetiteljima projavljuje i tajnu nemoći grijeha. Amin, Bože, da tako bude.