Bogosluženja

Crkva je „…tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu“ (Ef. 1,23).

Odsustvo veronauke u našim školama, i višegodišnja nasilna ateizacija i borba protiv Crkve i vere, doprineli su da je naš narod prilično postao necrkven i verski neprosvećen. Živeći u vremenu poremećenih vrednosti, sve češće se susrećemo sa jednim apsolutnim neznanjem određenog (nemalog) broja vernika prilikom posete svetim bogosluženjima. Danas, kada se polako vraća svojoj Crkvi, primećeno je da ne zna kako se treba u pojedinim situacijama, na verskim činodejstvimai bogosluženjima ponašati.

Evo nekoliko uputstava o ponašanju u hramu:

Crkva – Hram

Na samom početku, da bismo što lakše shvatili i usvojili naše ponašanje i dužnosti, koje od nas zahteva hram i sveto bogosluženje, potrebno je istaći šta je hram, a šta sveto bogosluženje. Za razliku od Crkve, koja je duhovna zajednica ljudi sa Bogom, povezanih i sjedinjenih istom verom, istim Svetim Tajnama, istim bogosluženjem i istom jerarhijom, koja je živi duhovni organizam ili Telo čija je glava Gospod Isus Hristos, duša i krvotok Duh Sveti, a organi i ćelije Tela hrišćani – hram, ili dom Božji je najsvetije mesto na zemlji u kome se okupljaju vernici, članovi Hristove Crkve, na zajedničku molitvu, duhovno se čiste i leče. On je obitavalište slave Božije i vojske nebeske, mesto gde se veliča i slavi ime Božije, vrši najsvetija žrtva Hristova – Sveta Tajna Evharistije (Liturgija) i gde vernici bivaju učesnici spasonosnih darova koje im u ime Gospoda Isusa Hrista daju za to posvećena sveštena lica. Sveto bogosluženje je, po rečima svetog Jovana Kronštatskog, “uzajamno služenje Boga ljudima i ljudi Bogu…slatki razgovor čoveka sa Bogom, slavljenje Boga i molba za svoje potrebe…” Hram i bogosluženje su neiscrpno vrelo blagodati Božije. Vrelo iz koga se naše duše hrane, poje, čiste i snaže, isceljuju, osvećuju i sa Tvorcem sjedinjuju, zato i zahtevaju od nas specifično ponašanje.

Ponašanje u hramu

Ulazak u hram

Pre svega, hram je sveto mesto, i kada čovek ulazi u njega mora ulaziti tiho, lagano i sa dubokim strahopoštovanjem. Kada se dođe na crkvena vrata, malo se zastane, prekrsti se i lagano pokloni prema hramu. Negde je običaj da se celivaju crkvena vrata. Pošto se u većini slučajeva sveće prodaju u crkvi, stane se u red, i strpljivo čeka, ako je gužva, da se kupi sveća. Kada se kupi sveća, odlazi se mestu gde se pale sveće.

Paljenje sveća

Sveće treba kupovati isključivo u hramu jer su na tom mestu osveštane, a time se pomaže i život i rad hrama u kome se molimo i dobijamo darove od Gospoda. To se odnosi i na sve druge crkvene predmete. Iako je iz praktičnih razloga ustaljena praksa da se na gornjoj površini pale sveće za zdravlje i blagodat živima, a na donjoj za pokoj dušama umrlih, u Hristu su svi živi, pa se ne treba opterećivati formalnom stranom ovog čina. Sveća se celiva i nameni se zašto se pali.

Celivanje ikona

Kada se sveće zapale, onda tiho, a pogotovu ako je bogosluženje u toku, odlazi se i celiva ikona koja je u centralnom delu hrama. Zato je najbolje doći na službu pre početka bogosluženja, jer se kasnije hodanjem kroz hram ometa sveto bogosluženje.

Stane se pred ikonu, dva puta se prekrsti, pokloni, zatim celiva ikona i još jednom se prekrsti i pokloni. Zatim se odlazi na neko slobodno mesto u hramu.

Ponašanje na bogosluženju

Muškarci obično stoje na desnoj, a žene na levoj strani lađe hrama. Na tom mestu se stoji mirno, bez okretanja, šetanja ili razgovora sa nekim ko stoji u blizini. Na taj način se ometa bogosluženje, a i drugi koji su prisutni u hramu. Bolje je izaći iz hrama, ako se oseti umor i oslabi volja, nego ometati druge. Najbolje je kada se oseti umor, pojačati molitvu i napregnuti volju da se zamor savlada, jer sve to stvara đavo, da bi čoveka sprečio u molitvi.

Razgovori tokom službe su nepristojni i sebični jer na taj način zaboravljamo da se i naši bližnji u hramu mole i da im je za to potreban mir, a i nama samima to rasejava pažnju neophodnu za molitvu. Za vreme bogosluženja je od najvećeg značaja da zaboravimo na sve svakodnevne brige i probleme, da posvetimo svoje srce i um samo Gospodu. Jedino tako možemo izaći iz hrama novi, očišćeni, osvećeni, preporođeni, obnovljeni.

Dok traje bogosluženje ne šetajmo po crkvi – hramu, ne guramo se, ne prislužujmo sveće, ne celivajmo ikone, ne tiskajmo se, već pažljivo i pobožno pratimo sveto bogosluženje i nastojmo da ono bude što lepše i svečanije.

Odevanje

U crkvi treba da smo odeveni pristojno, bez žvakaće gume, upadljive šminke, držanja ruku u džepovima, ljubopitljivog posmatranja ostalih vernika, smeha i razgovora. Pristojno odevanje isključuje kratke suknje, šortseve, suknje sa dubokim izrezom, provokativnu i prenapadnu odeću. Začuđujuće je to što ljudi nikad ne postavljaju pitanje kako da se obuku za odlazak u pozorište ili u goste prijateljima, a kada idu u goste svome Gospodu i Spasitelju, za Njegovu Svetu Trpezu, gde dobijaju dar života, tu se o načinu oblačenja ili nepotrebno polemiše ili se na to čak i ne obraća uopšte adekvatna pažnja. Nedopustivo je korišćenje mobilnih telefona u crkvi! Kao što i u svojim i tuđim domovima poštujemo određena pravila ponašanja, kako bi naš život u zajednici bio olakšan i služio na međusobnu radost, poštovanje i ljubav, pa su nam ta pravila sasvim prirodna i razumljiva, tako i u hramu treba da budemo prirodni, ne pretvarajući se u roba pravila, kako ne bismo sputavali duh ljubavi i molitve, ali ni da se prema hramu odnosimo nehajno, bahato i bez poštovanja jer se nalazimo na svetom mestu.

Molitvene reči i pesme

Molitve i pesme tokom službe nisu samo formalno izgovaranje teksta ili melodije, već imaju svoj istinski i dubok smisao; pomažu nam u duhovnom samoosvešćivanju, promeni nas samih i zajednici sa bližnjima i sa Gospodom. Zato je važno slušati sve reči, čak i kada u početku deluju nerazumljivo. Vremenom, uz Božiju pomoć, ali i sopstveni trud kroz čitanje duhovne literature, razgovore sa duhovnikom i redovne dolaske na službe, počinjemo da osvešćujemo značaj svih sveštenih radnji u Crkvi, kao i reči i pesama. One postaju integralni deo i okosnica našeg života, delanja, razumevanja, mišljenja i osećanja.

Vera dolazi slušanjem, a to znači najpre slušanjem Reči Božije, iskazane u čitanju Svetog Jevanđelja, slušanjem reči molitava, pesama, svoga srca, kao i slušanjem svojih bližnjih i glasa njihovog srca. Najlepši i istinski vid sabranja vernih je kada svi zajedno pevaju uz hor ili pojce, to su slavoslovija Gospodu i Svetima, saučestvovanje u bogosluženju i zajedničke molitve, što pojačava radost našeg prebivanja u tom svetom sabranju, kada je Hristos među nama. Za vreme čitanja Svetog Jevanđelja stojimo mirno, pognute glave, opuštenih ruku i u najvećoj tišini i otvorenosti za Reč Božiju jer nam se tada otkriva Sam Bog. Isto važi i za iznošenje Časnih Darova na Liturgiji, osvećenje Svetih Darova, Pričešće, blagosiljanje prisutnog naroda… Tokom Liturgije sve nam se kazuje šta treba da činimo, ako slušamo pažljivo: „Glave svoje Gospodu priklonimo“, „Zablagodarimo Gospodu“, „Gospodu se pomolimo“, „U miru iziđimo“…    

Kako se krstimo?

Sve sveštene radnje i sve molitve u Pravoslavnoj crkvi počinju i završavaju se znakom krsta, koji čine kako prisutni na bogosluženju, tako i oni koji služe. Krsnim znakom izražavamo svoju veru i prizivamo pomoć Božiju. A krstimo se ovako: Tri prsta desne ruke – palac, kažiprst i srednji prst – sastave se vrhovima ujedno i ravno, dok se mali i domali prst saviju uz dlan. Sa tako sastavljena tri prsta desne ruke dodirujemo čelo posvećujući Bogu svoj um (da bismo svagda ispovedali Gospoda) i govorimo: “U ime Oca”. Zatim dotičemo grudi, posvećujući Bogu svoje srce (da bismo Gospoda ljubili) rekavši: “I Sina ”. Zatim dodirujemo prvo desno pa onda levo rame, posvećujući Bogu svoju snagu (da bismo činili što je dobro) govoreći: “I Svetoga Duha”. I prekrstivši se tako kažemo: “Amin” tj. neka tako bude! Krsteći se ovako mi izražavamo:

  1. Veru u jednog Boga u Trojici – Oca, Sina i Svetoga Duha (sastavljena tri prsta desne ruke); i
  2. Pouzdanje u pomoć Gospoda našeg Isusa Hrista, koji nas je spasao svojim stradanjem na krstu!

Pogrešno je krstiti se „u vazduhu“, na brzinu, improvizovati krsni znak kratkim potezima ispred sebe u znaku malog romba, ne dovršiti ga sasvim, a naročito ga zloupotrebljavati u sujeverne svrhe. Znakom krsta – pod uslovom da smo se prekrstili ispravno – osvećujemo sebe, čitavo svoje biće. Krsnim znakom rasteruju se nečiste sile, njime se ispoveda naša vera u Boga i Vaskrsenje, kao sastavni deo naših molitava. 

Blagoslov

Blagoslov je prizivanje blagodati Božije radi osvećenja lica i predmeta, ili radi otklanjanja svega što smeta spasu vernih i napretku Crkve. Dejstvo blagoslova se, dakle, prostire i na čoveka i na predmete i na sile oko njega (vidljive i nevidljive). Sveštenoslužitelju prilazimo smerno, celivamo mu ruku, izgovarajući: „Oče, blagoslovite“ ili, u slučaju da je reč o episkopu, „Blagoslovite, vladiko/preosvećeni“. Sveštenik blagosilja krstoliko desnom rukom, pri čemu su prsti desne ruke postavljeni tako da obrazuju slova ICXC (početna i krajnja slova Spasiteljevog imena (Isus Hristos).

Kada sveštenik blagosilja narod, tada verni treba da smerno priklone glave, primajući taj blagoslov od služitelja oltara kao iz ruke Gospoda. Poklonom verni izražavaju svoju blagodarnost samome Bogu na podeljenoj blagodati i milosti, jer je On izvor i davalac milosti, blagoslova i svakoga dobra.

Posebna vrsta blagoslova je onaj na početku Svete Liturgije, kada sveštenoslužitelj izgovara reči: „Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha“, čime se blagosilja, po Božijoj blagodati, čitavo liturgijsko sabranje i sve što će se na njemu događati. Zato je jako važno doći pre početka Liturgije i prisustvovati joj od početka do kraja, a ne kasniti, pogotovo što se, našim naknadnim prolaženjem kroz hram, remeti molitveni mir.

Položaj vernih na bogosluženju

Od apostolskih vremena hrišćani se mole stojeći (kao što se vidi iz Evanđelja po Marku gl. 11 stih 25) smatrajući sedenje u ovakvim prilikama za nepristojno. Stajanje je tako važan položaj hrišćana na molitvi, da se u određene dane isključuje svaki drugi položaj. Stajanjem simvolizujemo Hristov Vaskrs, kojim smo se oslobodili od pada i greha. Otuda je i poteklo pravilo da se redovno nedeljom, kao i u dane od Uskrsa do Duhova, ne kleči već verni u te dane treba da se mole stojeći. “Ako nije pristojno sedeti pred onim, koga treba poštovati i koga poštujemo, to je sasvim neblagodarno sedeti pred licem Boga živoga, pred kojim stoji anđeo što se moli – sveštenik” – kaže Tertulijan (oko 160 – 220) ranohrišćanski pisac i apologeta.

Međutim, crkveni ustav dopušta i propisuje da se za vreme izvesnih bogosluženja može sedeti. Kad se čitaju katizme, sedalni, prolozi ili sinaksari Crkva dopušta svemu narodu da sedi, da bi oni koji se umore u prethodnim delovima bogosluženja, mogli pažljivo slušati ono, što se čita ili poje i sedalnima, katizmima itd., ili što se govori u crkvenoj propovedi.

Klečanje je izraz da je čovek grešan i kriv, pa je prema tome ovo naročiti položaj onih koji mole oproštenje kazne zbog kakve pogreške. Ono je izraz kajanja i naše zavisnosti od Boga, kao i dokaz da nam je potrebno Božije milosrđe. Otuda se hrišćani mole klečeći naročito u vreme kajanja i posta, ili kad mole kakavu milost. I sam Gospod naš, Isus Hristos, molio se klečeći (Luka 22, 41), klečahu i njegovi sveti učenici i kad se moljahu za oproštenje grehova (Dela ap. 7,60) i kad behu u žalosti (Dela 21,5) ili brizi (Dela 20,36) i kad preuzimahu kakav težak posao (Dela 21,5). Tako činjahu i prvi hrišćani. Prema tome, postoji ovaj molitveni simvol u hrišćanskom bogosluženju odvajkada.

Poklon Izražava osećanje poštovanja, odanosti, pokornosti, zahvalnosti i pobožnosti pred Najvišim. Tako npr.: Saginjanjem glave prilikom čitanja Evanđelja, verni daju izraz svoje pažnje. Prilikom prenosa časnih darova sa žrtvenika na sv. presto (o velikom vhodu) priklanjanjem glave verni izražavaju pobožno i misleno učešće u hodu Isusa Hrista na dragovoljno stradanje.

Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav ponovi u meni” (Psalam 51,10).

Skrštanje ruku na grudi Verni koji se u crkvi mole ne podižu ruke, kao što to čine sveštenici koji služe, kada čitaju određene molitve. Verni se mole stojeći na svome mestu, sa rukama spuštenim, ili prekrštenim na prsima. Skrštanje ruku na grudi, za vreme molitve, je stari običaj u Pravoslavnoj crkvi (za razliku od latinskog običaja sklapanja ruku). Skrštanje ruku na grudi pri molitvi, znak je unutrašnjeg uzdizanja srca Bogu, moljenja iz sveg srca, jer grudi se smatraju kao ljudska srca.

Pokrivanje i otkrivanje glave Držeći se propisa sv. apostola Pavla (I Kor. 11, 4-15) hrišćani, da bi izrazili svoju pobožnost prema Bogu, mole se gologlavi, a hrišćanke pokrivene glave. Skidanje kape postalo je opšteprimljenim znakom pažnje, uvaženja i poštovanja u društvenom životu. Prirodno je da čovek one znakei oblike poštovanja na koje se navikao, prenosi iz običnog života u religijski. Prema tome, povredio bi se prirodni osećaj, kad bi čovek stupio pred svetinju svevišnjega Gospoda pokrivene glave.

Okretanje lica prema istoku Pravoslavni hrišćani, od najstarijih vremena obično su se molili okrenuti licem k istoku – izvoru svetlosti. Istok, kao izvor svetlosti, je slika Isusa Hrista, koji se u Svetom Pismu često naziva Istok (Luka 1,78), Svetlost (Jn. 8,12), Sunce pravde (Mal. 4,2). Obraćajući se u molitvi na istok, hrišćani se obraćaju samom Isusu Hristu kao Bogu i Spasitelju.

Pričešće

Najuzvišenija i najsvetija Tajna jeste Sveta Tajna Pričešća ili Evharistija. U njoj se čovek potpuno fizički i duhovno sjedinjuje sa Hristom. Vino i hleb, u pričešću su istinsko Telo i Krv Hristova. Zato se za primanje svetog pričešća, hrišćanin mora pripremiti na najdostojniji način, postom i molitvom. Uz blagoslov nadležnog sveštenika, deca, trudnice, doilje, starije i oboljele osobe, mogu biti razrešene od posta.

Pored posta, pripremanje za pričešće podrazumeva i uzdržavanje od rđavih i zlih dela, izmirenje sa svima sa kojim je neko u zavadi, činjenje dobrih dela i davanje milostinje, jednom reči istrajavanje u svakoj vrlini, a uzdržavanje od greha.

Nafora

Nafora je hleb koji se vernicima deli na kraju Svete Liturgije. To je podsećanje na prve hrišćanske večere ljubavi – agape, gde se zajedno večeralo, pevale se crkvene pesme i delila milostinja. Nafora se uzima na sledeći način:

Polako u redu, prilazi se svešteniku koji deli naforu. Kada se dođe na red, prvo se prekrsti, a zatim na dlan leve ruke prekrsti se desni dlan i priđe se svešteniku, koji na ispruženi dlan stavlja kockicu nafore. Onda se svešteniku celiva ruka, nafora se uzimau usta i pojede, i polako se izlazi iz crkve.

Kako se pričešćuje?

Na Sveto Pričešće izlazimo po blagoslovu svog duhovnika ili ispovednika, ako smo postili redovno i ispovedili se.

Ujutro pre pričešća, ne uzima se ništa od jela, niti se puši, od ponoći pa sve dok se ne pričesti, i ne uzme nafora. Žene ne stavljaju karmin, kako ne bi ostavljale trag na kašičici iz koje se uzima Pričešće.

Čaši prilazimo u potpunom miru, izgovarajući sa sveštenoslužiteljem molitvu. Ruke su nam prekrštene na grudima, desna preko leve. Nikada se ne krstimo pred samim putirom da ga ne bismo podizanjem i spuštanjem ruke gurnuli i prosuli Svetinju. Treba se prekrstiti ranije, i kada se odmakne od čaše. Svešteniku se tada ne ljubi ruka, ni putir, nego se polako prilazi onome ko deli naforu. Pred uzimanje Pričešća, izgovaramo svoje ime sveštenoslužitelju, na šta on izgovara: „Pričešćuje se sluga Božiji (ime) / sluškinja Božija (ime) Telom i Krvlju Hristovom“.

Pričešće se uzima kao hrana. Kada sveštenik, onome koji se pričešćuje, kašičicu sa pričešćem stavi u usta, usne se sklope kao kada se uzima hrana iz kašičice. Tamo gde je najveća Svetinja, Krv Hristova, osveštana blagodatnim dejstvom Svetog Duha, tu ne staju virusi, bakterije, ni ma kakva nečistoća, pa je svaka sumnja i osuda toga što se svi pričešćuju iz jedne kašičice ne samo neopravdana, već i pokazatelj potpunog nerazumevanja Svetih Tajni. O tome se, svakako, treba informisati kroz duhovnu literaturu i razgovor sa duhovnikom.

Ako se neko pričesti za Božić, Vaskrs, ili na koji drugi mrsni dan, toga dana se ne posti. Posti se samo onda, kada se pričešćuje na posnom danu.

Sveštena lica

Sveštena lica su od Boga izabrana lica, i na poseban način posvećena da vrše sveta bogosluženja, Svete Tajne i obrede. U najčešćem kontaktu sa narodom su parohijski sveštenici, koji služe pri crkvama i obavljaju potrebna verske obrede svojim vernicima. Takav sveštenik je paroh, a narod su njegovi parohijani. Jer određeno crkveno područje koje opslužuje sveštenik, zove se parohija. Sveštenik se pozdravlja pri susretu: “Pomozi Bog oče, blagoslovite!”. Svešteniku se celiva ruka bez obzira na godine sveštenika i onoga koji celiva. Sveštenik se u razgovoru oslovljava sa “oče”, recimo “oče Marko”, ili ako je prota, može “oče proto ”. Vladika se oslovljava rečima “Vaše Preosveštenstvo”, ili “Preosvećeni Vladiko”, ili ako je neformalni razgovor samo “Preosvećeni”. Patrijarh se oslovljava sa “Vaša Svetosti”, ili “Svjatjejši Vladiko” ili samo “Svjatjejši”. Monahinje se oslovljavaju sa “sestro”, a igumanija sa “mati”. Od ženskog monaštva se ne traži blagoslov i ne ljubi se ruka. Monaška lica se takođe oslovljavaju sa “oče”. Mlađima se kaže injegovo ime, a starešini manastira se može reći “oče igumane” ili “oče arhimandrite”. Iskušenici se oslovljavaju sa “brate”.

Hram Sabora Srba Svetitelja

Möhringer Str. 81A, 70199 Stuttgart

Kontakt

Möhringer Str. 81A, 70199 Stuttgart – Heslach 

Telefon. 0711/964 0020
Faks 0711/964 0021

Odaberi pismo veb sajta

Navigacija sajta

Copyright © 2021 Srpska Pravoslavna Crkva Štutgart. Sva prava zadržana.

sr_RSSerbian

Hristos Vaskrse!

Draga braćo i sestre, dragi parohijani,

obaveštavamo vas da će se, nakon dvogodišnje pauze (izazvane korona pandemijom), na Vaskrsenje Gospodnje 24. aprila 2022. g., sa početkom u 09:30 h, održati Vaskršnja Litija i ophod oko hrama, okolnim ulicama, kako je to i dugododišnja praksa naše crkve zajednice.

Napred navedeni raspored Sv. Liturgija u našem hramu u Štutgartu ostaje po već utvrđenom planu.

– Ponoćna Sveta Liturgija 23:30 h (Velika Subota)

– Sveta Liturgija (prva) 08:00 h (Vaskrsenje Gospodnje)

– Vaskršnja Litija i ophod oko hrama 09:30 h

– Sveta Liturgija (druga) 10:00 h (Vaskrsenje Gospodnje)

Umoljavamo sve vernike koji budu prisustvovali na Svetoj Liturgiji koja počinje od 08:00 h da se nakon iste pridruže Vaskršnjoj Litiji sa ophodom, a takođe i vernike koji će biti prisutni na Svetoj Liturgiji koja počinje od 10:00 h da dođu u portu hrama najkasnije do 09:20 h, kako bi svi zajedno uzeli učešća u Vaskršnjoj Litiji.

Srećne praznike i dobrodošlicu u zajednički dom Gospodnji, žele Vam, Vaši sveštenoslužitelji.

Consent Management Platform by Real Cookie Banner